Programiranje mu bilo važnije od škole, a danas za Cadence zainteresovani mnogi IT divovi

Haris robotOd kada je Cadence, digitalna asistentica prezentovana javnosti, Haris je dobivao razne ponude. “Drago mi je što imam priliku razgovarati s pravim ljudima, koji rade iste ili slične poslove”, kaže Haris.

Jedna od njemu najvažnijih ponuuda i kontakata je iz MIT-a (Massachusetts Institute of Technology je privatni istraživački univerzitet u američkom gradu Cambridge). “Lijepo je vidjeti ljude sa naših područja koji su uspjeli i rade za velike kompanije. Zahvaljujući našim uspješnim ljudima širom svijeta, koji mi također pomažu, i MIT-ovci su upoznali Cadence”, dodaje mladi informatičar.

Ova kompanija je najpoznatnija po tome što pravi robote za američku vojsku.

“Čovjek čije ime ne bih volio da se spominje, koji također radi kao softverski programer i na razvoju umjetne inteligencije (AI), me upitao da li bih želio Cadence prezentirati na MIT-u u Bostonu, gdje se nalaze uredi od Microsofta, Googlea, Facebooka, Applea. U razgovoru mi je rekao i da imam jako zanimljiv projekat, ali postoje sitnice na kojima trebam poraditi na Cadence prije nego što je predstavim…”, kaže nam Aščalić.

“Moji rezultati se tek sada pokazuju na pravom mjestu. U srednjoj školi, kada bi se vratio iz prve smjene, znao sam puštati glasno muziku kako ne bih zaspao. Provodio sam svaki dan najmanje 12 sati za računarom. Često mi je bilo dosadno slušati neke teme na časovima, i često sam se zatvarao, kako kažu ‘ušao bih u sebe’, te razmišljao o tome čemu bi mogla moja sljedeća aplikacija služiti. Provodeći veliki dio dana na internetu, tražio sam i učio o onome što me interesuje. Krivo mi je što naša država nije razvijena, tako da su i naši časovi nekreativni i to me je znalo demotivisati”, govori Haris.

Najviše se posvetio računaru, kako kaže za to mu ne treba ni lična, pasoš, diploma, on konekcijom ide ‘preko granice’. “Imao sam ogromnu želju da uradim nešto veliko. Svu svoju energiju koju mi je stvarala okolina, kako negativnu tako i pozitivnu sam usmjeravao u računar, te kroz aplikacije izražavao svoje misli i emocije. Tako me je i život dodatno ‘natjerao’ da moram uspjeti u tome što radim. Za računar nije postojalo ‘sutra ću’, ‘poslije’, ‘vidjet ćemo’. Bio sam previše oštar prema sebi. Sve na računaru je moralo izgledati savršeno složeno, do te mjere da u svako doba dana znam kako stvari stoje. Na sve odgovore ‘ne može’ sam postovljao pitanje ‘zašto ne može, mora postojati način, ne znaš, istražuj’. Jako mi je drago što sam jedinu iskrenu podršku dobivao od oca. Rekao bi mi: ‘Zar ti misliš da onaj što sjedi na stolici u parlamentu je išta pametniji od tebe, ako nosi kravatu?’. Takve riječi su mi bile podrška i snaga da to što radim može biti sjajno. Podrška te vrste je bila duševna hrana i uvijek bi mi dala snagu da nastavim raditi velike i zahtjevne projekte, te istražujem, učim, pišem, šaljem ponude, budem uporan…”

“Vrlo teško je kada radite kao pojedinac na velikim projektima. Kada bi pogledao neki turorijal na YouTubeu, rekao bih sebi ako on to može, mogu i ja. Uvijek će neko pokušati da vas sputava u tome što radite. Naći će bilo kakav razlog, komentar i sl. Ako se budete tu zaustavljali, onda skupljate negativnu energiju koja će vas kočiti da ostvarite svoje snove. Prošao sam kroz razne komentare. Obično takvi komentari povrijede čovjeka ako ih gleda i osjeća ‘snažno’. Ja ih gledam drugačije”, govori nam Haris o svojim iskustvima.

Advertisements